петак, 9. август 2013.

Čuvar

"Hoćeš me ubiti?", pitala ga je, boreći se sa krvlju koja joj je ispunjavala usta.
Nije ništa odgovorio. Lagano, bez ikakve žurbe, ravnomerno je udisao i izdisao vazduh. Kao mladog, naučili su ga da je pravilno disanje jedna od najvažnijih stvari kad je potrebno skupiti snagu.
Sedeo je pored, nogu prebačenih preko ivice mosta. 
Gledala ga je, molećivo, sa nadom da će pogoditi žilu ljudskosti.
"Hoćeš li?"
Ćutao je i dalje.
Hvatala ju je panika, neizvesnost joj je sušila grlo a oči su se punile suzama. Osećala je da gubi dah polako.
Bacio je pogled na nju. Bila je lepa. Njena smeđa kosa, smeđe oči, usne koje je krasio jak crveni karmin, rupice na obrazima kad bi se nasmejala, pegice na licu, zgodno telo... Stvaro je bila zanosna. 
U očima, u kojima je inače gorela vatra spremna da se suoči sa bilo kojim izazovom, ovoga puta pročitao je strah, želju za životom.
"Hoćeš li?!" urliknula je, svesna da joj ni ovoga puta neće odgovoriti.
Bila je u pravu. Ni jednim svojim gestom nije pokazivao da mu je stalo do njenih reči. Gledao je ispred sebe, u drveće, vodu, kao da ga je zabavljalo da ga moli, preklinje. Pravio se da je ne čuje.
Klonula je glavom i počela da jeca.
"Nemoj", rekla je kroz suze.
"Seti se svega. Nemaš srca za to, to nisi ti. Seti se svih noći, dodira, poljubaca, svega što je iza nas. Seti se kako si dočekivao jutra pored mene. Zakleo si se da me nećeš povrediti niti ćeš dopustiti nekome da me povredi! Ti ne gaziš svoju reč!"
Digao je pogled, kao da je došao sebi. Blago se nasmešio.
"Odlično, uspela sam", pomislila je u sebi. 
Pogodila je željenu tačku.
"Ti si dobar čovek, Simeone."
Ustao je polako, pomilovao je po obrazu i lagano je uštinuo. 
Nije to volela ali ovog puta je upravo to bio znak koji je čekala, signal da će se uskoro naći na slobodi.
Podigao je nož sa betona. Zakoračio je iza nje. Za trenutak je zastao, i bacio pogled ka groblju koje se nalazilo preko puta mosta. 
Uhvatio ju je za ruke, svezane iza leđa. Prislonio je nož uz konopac i povukao. 
Bila je slobodna. Osetila je njegovu ruku na ramenu, kako je povlači na gore. 
Nasmejana, uspravila se i leđima se naslonila na njega.
"Znala sam... znala sam da nemaš to u sebi."
Tišinu je poremetio njegov smeh. 
Smeh koji je čula samo jednom do tad, i koji joj je i tad, kao i sad, sledio krv u žilama.
Progutala je knedlu.
"Procena ljudi ti nikada nije bila jača strana."
Razrogačila je oči i okrenula se ka njemu. 
Nasmešio se šeretski, namignuo, stavio joj prst na usne i, pre nego što je shvatila, prevukao oštricu noža preko vrata.
Dok se borila za vazduh, videla je blagi osmeh na njegovom ledenom licu. Uživao je. 
Krv joj je tekla niz telo. Smogla je snage da još jednom trepne, otvori oči i pogleda ga, poslednji put. 
"Izgleda da ni sa mnom nije bio izuzetak."
Klonula je otvorenih očiju. Umesto vatre koja ih je krasila ranije, postale su prazne. Nazirao se samo užas kao posledica saznanja da joj se bliži kraj. 
"Requiescat in pace", rekao je dok joj je zatvarao oči. 
"Vidimo se u paklu, Valentina."
Rekavši to, gurnuo je njeno telo u reku. 
Osvrnuo se oko sebe. 
Nije bilo nikoga. Pogledao je uz niz most i uzdahnuo. 
Očekivao ga je dug put.
"Ipak, pre nego što krenem... još nešto moram obaviti."
Laganim korakom, prešao je preko ulice i došao do ulaza u groblje. 
Sa leve strane, bio je sveže zatrpan grob. 
Prišao je, izvadio nož kojim je okončao Valentinin život i zabio ga u zemlju. 
Skinuo je maramu koju je držao oko vrata, poljubio i stavio na krst naparvljen od drveta.
Prekrstio se, čučnuo kod uzglavlja i zagledao se uz put koji je vodio preko mosta gore, u brdo.
"Sad bi mi rekao da nije još gotovo. Znam da nije, osećam to, ovo je tek početak. Ali, sad bar možeš počivati u miru. Zbogom, brate."
Digao se na noge i krenuo je putem. 
Za njim su ostali žubor vode, lišće koje je šuštalo na vetru i nož zabijen u grob hašašina po imenu Jakov.