понедељак, 5. март 2012.

Autoput za pakao 2


Sa mislju kako je sa Beogradjanke fantastican pogled na Beograd, otisnuo se sa krova. Svaki milimetar leta koji je vodio u smrt, osecao je na svom telu. Kroz glavu mu je prolazilo sve...

Detinjstvo. Prvo zaljubljivanje, i prvo rumenilo kao posledica tog zaljubljivanja na sam pomen njenog imena. Ono nevino, iskreno, bas decje. I secao se kako je, kad god bi je sreo, sklanjao pogled u stranu. A napolju je bio haos... Protesti, gluposti... Tih devedesetih, sranja su bila sastavni deo svakodnevnice. Konstantni protesti na koje su ga roditelji vukli za posledicu su imali veciti bunt koji je umeo da ga mnogo kosta, ali na koji je, do zadnjeg trenutka, bio ponosan. I secao se kada je sa majkom, na jednom od protesta, drzao visoko dignuta tri prsta i pevao "Boze pravde".

Osnovna skola. Prva tuca. Bio je jos klinac, ali dovoljno veliki da se bori za sebe i svoja uverenja. 
Veliki odmor, klasicno jurcanje sa drugarima napolju prekinuo je vrisak njegove simpatije. I nije mu bilo bitno sto je decak koji ju je, iz samo njemu znanih razloga, povukao za kosu, bio nekoliko godina stariji od njega, ni to sto je bio bar duplo veci od njega. Zaleteo se i svom snagom ga udario u stomak. Veliki ucenik sestog razreda pao je na kolena pokusavajuci da dodje do vazduha, a osmeh zahvalnosti na njenom licu zato sto ju je zastitio od idiota ucinio je svaku kaznu lako podnosljivom.

Osnovna skola. Staru skolu je napustio. U novoj je nasao drustvo i dobro se uklopio. A tu... tu je bila i ona. Sasvim neocekivano, usetala je u njegov zivot tog dana kada je usla u ucionicu. I opet je poceo da crveni kad bi je video. Ludost je pocela da dolazi do izrazaja. Protesti su postajali sve jaci, na ulicama su svakoga dana bile sve vec gluposti, a svakog jutra je nova pesnica koja je bila simbol pokreta "Otpor" bivala iscrtana negde u skoli. I znali su to svi, i profesori, i drugovi. I precutno su ga podrzavali, jer su i sami verovali u te stvari. Sastavni deo skolske opreme bili su karton sa izrezanom pesnicom, sprej i jedna - dve sveske, cisto da zapise nesto dok je u skoli. 

Osnovna skola, letnji raspust pred sesti razred. Pobeda na ulicama je bila izvojevana. Ponos koji je osetio tog 5. oktobra svakog dana je bio sve veci. Osecao je kao da je svet njegov. Bio je kod babe u kraju i naleteo na devojcicu. Njegovo godiste, imena istog kao tadasnja simpatija. I opet dobro poznat osecaj, rumenilo u obrazima i sklanjanje pogleda u stranu. Uz par prozborenih reci, nastavio je ka babinoj zgradi razmisljajuci o njoj. 

Osnovna skola, sredina prvog polugodista sestog razreda. Rodjendan njegove simpatije. Smekerski obucen, uz par saveta dobijenih od ujaka, pokucao je na vrata. Trenutak kad mu je otvorila izmamio mu je tihi uzdah. Imao je nekakvu tremu, nije znao sta mu je. Resio je cvrsto u sebi da se ne plasi i da bude svoj. Igrali su masne fote. Red je bio njegov. Zavrteo je flasu. Flasa se vrtela, u sebi je goreo, i, sa svakim prolaskom vrha flase pored nje, osecao je sve veci zal. Proklinjao je sebe i to sto je zavrteo ludacki jako. Jedan, dva, tri, cetiri kruga, flasa je pocela da usporava. Jos jedan... i jos jedan... i... pogledao je prvo u flasu. Pa u nju. Pa opet u flasu. Nasmesio se. 
Te veceri, dok je prao zube i pokusavao da sakrije tragove "greha", ni ne sluteci da su ga svi zivi provalili, u glavi mu je odzvanjalo samo njeno "Ti se fantasticno ljubis."

Osnovna skola, sedmi razred. Obozavao je da izbacuje profesore iz takta. I zezao se koliko je mogao, znajuci da ce sve to uspeti da podupre uspehom u skoli. Imao je znanje, imao je smek, profesori su ga zbog tog bunta i voleli. A on je tog dana usao u skolu rasejan. Ne gledajuci kuda ide, naleteo je na nju... Imala je kratko ime i lepu frizuru. Zbunjeno se nasmejao i rekao "Izvini" dok se saginjao da joj pomogne oko knjiga. I po sveskama, i po klupama, i bukvalno gde je mogao pisao je njeno i njegovo ime. I cela skola je znala za tu njegovu zaljubljenost u tu devojku. Vec su bili veci. I skupljao je hrabrost da je pozove na sastanak, ali je nikada nije skupio. U njenom znaku su protekle skoro dve godine.

Osnovna skola, kraj osmog razreda, matursko vece. Nekoliko dana pre toga, sedeo je sa drustvom iz razreda. Imao je obicaj da se ucuti i zagleda negde u daljinu. Ovog puta, pogledom je pratio staru simpatiju. Osecao je da se opet kuva u stomaku na samu pomisao na nju. I njega. Zajedno. A ona... ona je bila zaljubljena u njegovog dobrog druga iz razreda. I na maturskoj veceri, prvi ples je bio njihov. Ali, umesto poljupcem, to vece je krunisano Koka kolom na njegovoj kosi i kosulji. Prvi put je osetio sta znaci bol zbog odbitka. Ali, znao je da zivot tek pocinje.

Srednja skola, prva godina. Mislio je da je upisao pravu srednju, iako su ga svi ubedjivali da nije. Bilo je prelako, opustio se previse. Prvo polugodiste, sest keceva u dnevniku i prva greska u ljubavi. Paznju mu je privukla klasicna seljanka, iako to nije sebi zeleo da prizna. Razne fore, fazoni, zvake kojima je u osnovnoj bio vican i koje su svugde prolazile bez problema, ovde su naletele na zid. Ali bila je veoma slatka. Simpatican devojcurak lepog osmeha. Milion puta posle, pokusavao je da nadje odgovor zasto mu je i na koji nacin privukla paznju kad bukvalno nista pozitivno nije video na njoj, ali nije uspevao. Cak ni cinjenica da je sa sest keceva na polugodistu uspeo da dodje do svih zakljucenih pozitivnih ocena pre kraja maja nije uspela da ga makar malo oraspolozi. Bio je besan na sebe zato sto je dozvolio to.

Srednja skola, pocetak trece godine. Roker u dusi poceo je da otkriva metal. Maideni su odavno postali deo repertoara, "Lightning strikes twice" bila je njegova nezvanicna himna. Disk Whitesnake-a vec dobrano izlizan od konstantnog slusanja, a sa otvaranjem muzickog horizonta, otvorila su se vrata ka njoj. Njoj, koja ce ga na mnoge nacine promeniti. Poceli su jedne veceri sasvim neobaveznu pricu o muzici. Privukla mu je paznju Maidenima. Pricala mu je o svojoj proslosti, a on je slusao i tonuo u njen pogled, osmeh, grudi... Krenuo je kuci sa osmehom na usnama, zahvaljujuci Bogu sto im je omogucio prazan stan. Iako je to vec radio pre nje nekoliko puta, bio je svestan da je tog popodneva i definitivno postao muskarac. Shvatio je da oseca nesto sto nije do tad osetio. Voleo je. Iskreno. I bilo je uzvraceno. Verovao je u njene reci.

Srednja skola, pocetak drugog polugodista trece godine. Jos nije dolazio sebi. Nije shvatao sta se desilo, nije razumeo. Polako je postajao svestan da je nestala. Da je nema vise u njegovom zivotu. Zelela je vise, mislila je da nije zreo. Tako je rekla njegovom drugu. U skoli je popustio. Dani su prolazili, a park ispred Hrama svetog Save i Kalemegdan su postali njegova utocista. Sedeo je tamo, pisao, i pokusavao da skupi snagu da je zaboravi. Bolelo je, nenormalno je bolelo. Prvi put je bio povredjen, i nije znao sta da radi. A ponos mu nije dozvoljavao da se bilo kome obrati. 
Stisnuo je zube. Odlucio je da se vise ne vezuje.

Fakultet, prva godina, prvi semestar. Sa drugom je prolazio Tasmajdanskim parkom i naleteo je na koleginicu. "E, zurim na predavanja, ajde vidimo se posle", dobacila je usput i veselo otrcala do ulaza na faks. Poznat osecaj u stomaku naterao ga je da za trenutak zacuti. Borio se da to u sebi ugasi. Nije zeleo da ponovo prolazi kroz sve to. Plasio se. Povukao se.

April, suncan dan. Sa drugaricom na stanici ceka njenu sestru. Vrata autobusa se otvaraju, i, sa njenim korakom na asfalt, njegov stit pada. Znao je da je mora imati. Tog maja je konacno skupio hrabrost. I nije znao sta radi, do jednog trenutka inspiracije, kad je proradio smek dugo skrivan u njemu. Njegove usne na njenim i poslednji gard je definitivno pao. Bio je ponovo osvojen. Tacnije, dopustio je ponovo nekome da ga osvoji. A toga nije ni bio svestan. 

Januar, godinu i po kasnije. Sedeo je kuci i pokusavao da shvati da je otisla, da ju je upravo gledao poslednji put. Glupi ponos. Gard je ponovo poceo da se dize. Rekao je - ne vise. Nema dalje, kraj. Nece vise biti povredjen. 

Mart, te iste godine, stajao je na ivici Beogradjanke. Sve vise nije imalo smisla. Poentu. Nije imao zelju. Borio se sa sobom. Odlucio se da skoci. Previse gluposti.

Ali, dok je padao, shvatio je da je pogresio. Vracanje u proslost pomoglo mu je da shvati da je zbog toga sto je prosao izasao jos jaci. Da ga je svako iskustvo ucinilo sposobnijim, svaki bol otpornijim, svako iskustvo bogatijim. Bilo je kasno da bilo sta promeni. Bilo je kasno da sedne sa drugovima i proba da nadje izlaz iz svih problema. Bilo je kasno da nastavi da se bori. Bilo je kasno da napravi jos jedan korak ka izbavljenju. Korak, za koji je tek sad bio svestan da je na njega bio spreman. Da je imao snage.
Tup udarac prekinuo je sve.

... okupan znojem, trgao se. Pogledao je oko sebe. Dan je svanuo, ptice su veselo cvrkutale, a sunce se hrabro probijalo kroz prozor i zavesu. Duboko je udahnuo i pokusao da shvati sta se upravo dogodilo. Ruzan i veoma realan san naterali su ga da se trgne. Bilo je gotovo, bio je kraj. Gurnuo ju je u proslost. I prvi put, iako jos uvek pod utiskom sna, osecao je da je spreman da rasiri krila koja je tako dugo drzao savijena i sklonjena. Pruzio je ruku, ukljucio stub i pritisnuo "play". 
Intro pesme koju je voleo nabacio mu je osmeh na lice.  
"From the coast of gold, across the seven seasI'm travelling on, far and wide..." 
Shvatio je da je to proslo vreme i nije imao nameru da se na njega vraca. Novi izazovi su bili pred njim. Jer ovo je bilo njegovo vreme. Ovo sad. I ovo pred njim. I nije imao nameru da se preda. 

Telefon je zavibrirao. "Mogli bi na kafu ovih dana?"
Poznati osecaj javio se u stomaku.
Bio je spreman. 
Djavolji osmeh vratio se na lice. 
A on se vratio u igru. I svidelo mu se sto je opet tu.