петак, 9. август 2013.

Čuvar

"Hoćeš me ubiti?", pitala ga je, boreći se sa krvlju koja joj je ispunjavala usta.
Nije ništa odgovorio. Lagano, bez ikakve žurbe, ravnomerno je udisao i izdisao vazduh. Kao mladog, naučili su ga da je pravilno disanje jedna od najvažnijih stvari kad je potrebno skupiti snagu.
Sedeo je pored, nogu prebačenih preko ivice mosta. 
Gledala ga je, molećivo, sa nadom da će pogoditi žilu ljudskosti.
"Hoćeš li?"
Ćutao je i dalje.
Hvatala ju je panika, neizvesnost joj je sušila grlo a oči su se punile suzama. Osećala je da gubi dah polako.
Bacio je pogled na nju. Bila je lepa. Njena smeđa kosa, smeđe oči, usne koje je krasio jak crveni karmin, rupice na obrazima kad bi se nasmejala, pegice na licu, zgodno telo... Stvaro je bila zanosna. 
U očima, u kojima je inače gorela vatra spremna da se suoči sa bilo kojim izazovom, ovoga puta pročitao je strah, želju za životom.
"Hoćeš li?!" urliknula je, svesna da joj ni ovoga puta neće odgovoriti.
Bila je u pravu. Ni jednim svojim gestom nije pokazivao da mu je stalo do njenih reči. Gledao je ispred sebe, u drveće, vodu, kao da ga je zabavljalo da ga moli, preklinje. Pravio se da je ne čuje.
Klonula je glavom i počela da jeca.
"Nemoj", rekla je kroz suze.
"Seti se svega. Nemaš srca za to, to nisi ti. Seti se svih noći, dodira, poljubaca, svega što je iza nas. Seti se kako si dočekivao jutra pored mene. Zakleo si se da me nećeš povrediti niti ćeš dopustiti nekome da me povredi! Ti ne gaziš svoju reč!"
Digao je pogled, kao da je došao sebi. Blago se nasmešio.
"Odlično, uspela sam", pomislila je u sebi. 
Pogodila je željenu tačku.
"Ti si dobar čovek, Simeone."
Ustao je polako, pomilovao je po obrazu i lagano je uštinuo. 
Nije to volela ali ovog puta je upravo to bio znak koji je čekala, signal da će se uskoro naći na slobodi.
Podigao je nož sa betona. Zakoračio je iza nje. Za trenutak je zastao, i bacio pogled ka groblju koje se nalazilo preko puta mosta. 
Uhvatio ju je za ruke, svezane iza leđa. Prislonio je nož uz konopac i povukao. 
Bila je slobodna. Osetila je njegovu ruku na ramenu, kako je povlači na gore. 
Nasmejana, uspravila se i leđima se naslonila na njega.
"Znala sam... znala sam da nemaš to u sebi."
Tišinu je poremetio njegov smeh. 
Smeh koji je čula samo jednom do tad, i koji joj je i tad, kao i sad, sledio krv u žilama.
Progutala je knedlu.
"Procena ljudi ti nikada nije bila jača strana."
Razrogačila je oči i okrenula se ka njemu. 
Nasmešio se šeretski, namignuo, stavio joj prst na usne i, pre nego što je shvatila, prevukao oštricu noža preko vrata.
Dok se borila za vazduh, videla je blagi osmeh na njegovom ledenom licu. Uživao je. 
Krv joj je tekla niz telo. Smogla je snage da još jednom trepne, otvori oči i pogleda ga, poslednji put. 
"Izgleda da ni sa mnom nije bio izuzetak."
Klonula je otvorenih očiju. Umesto vatre koja ih je krasila ranije, postale su prazne. Nazirao se samo užas kao posledica saznanja da joj se bliži kraj. 
"Requiescat in pace", rekao je dok joj je zatvarao oči. 
"Vidimo se u paklu, Valentina."
Rekavši to, gurnuo je njeno telo u reku. 
Osvrnuo se oko sebe. 
Nije bilo nikoga. Pogledao je uz niz most i uzdahnuo. 
Očekivao ga je dug put.
"Ipak, pre nego što krenem... još nešto moram obaviti."
Laganim korakom, prešao je preko ulice i došao do ulaza u groblje. 
Sa leve strane, bio je sveže zatrpan grob. 
Prišao je, izvadio nož kojim je okončao Valentinin život i zabio ga u zemlju. 
Skinuo je maramu koju je držao oko vrata, poljubio i stavio na krst naparvljen od drveta.
Prekrstio se, čučnuo kod uzglavlja i zagledao se uz put koji je vodio preko mosta gore, u brdo.
"Sad bi mi rekao da nije još gotovo. Znam da nije, osećam to, ovo je tek početak. Ali, sad bar možeš počivati u miru. Zbogom, brate."
Digao se na noge i krenuo je putem. 
Za njim su ostali žubor vode, lišće koje je šuštalo na vetru i nož zabijen u grob hašašina po imenu Jakov.

понедељак, 12. новембар 2012.

Autoput za pakao 13


Slucajni posmatrac je te noci mogao da vidi Leona kako se vrti po krevetu. Ocigledno sanjajuci nesto, nepovezano je mrmljao.
"Prozor... Krevet... Noc... Jana...Vredi... Vrata... Kisa... Grom... Monika... Krv..."
I dok bi svakom drugom te reci bile tesko resiva enigma, osobi naslonjenoj na dovratak u trenutku je bilo jasno. San koji je Leon te noci sanjao odnosio se upravo na nju. 



Polako je otvorila vrata.
"Leon?"
Niko joj nije odgovorio. Tiho je zakoracila u sobu i videla ga kako stoji na prozoru. Uzela je plisanu igracku sa fotelje i gadjala ga.
"Hej, mala... Nisam te cuo, izvini.", rekao je poluokrenute glave ka njoj.
"Nema veze. Sta se, dodjavola, desilo ovde?! Kao da je atomska bomba pala u sobu." Zbunjeno je gledala po sobi.
"Mrzelo me da cistim."
"Leon, juce sam bila kod tebe, sve je bilo na svom mestu. Sad sticem utisak kao da je uragan prosao kroz sobu."
"Ma...", odmahnuo je rukom i prosao pored nje, ustinuvsi je u prolazu za obraz. "Pusti, nije vazno. Hoces pivo?"
"Necu pivo."
"Vino?"
"Necu ni vino, hocu da mi kazes sta se desava."
"Dobro. Rakiju?"
"Leon, prestani i uozbilji se."
"Viski?", pitao je otvarajuci pivo.
"Prekini."
"Sok od kupine? Maline? Visnje?"
"LEON!", dreknula je. 
"Prestani vise! Rekla sam ti da necu nista, sad dolazi ovamo i pricaj mi sta se desava, brines me!"
"Dobro, dobro... Samo, imam jedno pitanje pre toga."Prevrnula je ocima.
"Kazi?", procedila je uz uzdah, gledajuci ga upitno.
"Jel ti rekao neko da si izuzetno seksi kad vices?"
Ovoga puta, uspeo je da izbegne plisanog krokodila i da se, smejuci se, priblizi svojoj drugarici.
"Stoko.", rekla m je kroz blagi osmeh.
"Znas kad cu ti vise dati neki kompliment? Ja tebi kazem nesto lepo, ti meni da sam stoka. Stvarno si..."
"Stvarno sam sta? Jebote, u haosu si, soba ti je u haosu, ti si u haosu, hocu da ti pomognem, a to ne mogu dok god se budes zezao.  Hocu da znam sta ti je, brines me."
"Dobro, Monika, smiri se. Ozbiljno, jel hoces nesto da pijes?"
"Necu, Leon, ne odugovlaci vec mi pricaj sta je bilo."
"Pa nista, opet sam zasrao."
"Sta si zasrao?"
"Pa sa Janom... Znas da smo juce izasli i da smo isli u bioskop."
"Da, to znam, nastavi."
"Dobro... Pa, nasli smo se, popili pice, otisli u bioskop, pricali, zezali se, bas sve bilo super. Film se zavrsio, otpratio sam je do kuce, cak joj dadoh i moju jaknu da obuce."
"Uuu, smekeru."
"Daj, ne zajebavaj. To sam i tebi radio milion puta. Uglavnom, prosetali smo, dosli do njene zgrade, krenuo sam da je poljubim, skrenula je glavu i rekla mi kako ju je neki fotomodel pozvao na pice i kako je to sansa koju ne zeli da propusti.""To bese bas nisko. I, sta si uradio?"
"Da, znam. Nisam nista, pogledao sam je, nasmejao joj se u facu, prokomentarisao kako sam protracio nedelju dana na morona od devojke, okrenuo se i otisao. Mada sam to mislio i ranije, buduci da mi je pre neki dan rekla kako prezire stripove."
"Ti si izasao sa devojkom koja prezire stripove? Leon? Nesto se tu ne uklapa."
"Pa da... Sta znam. Mozda i sam treba da batalim to, postanem fenser i cao zdravo, bar me nece nogirati zbog kojekakvih pozera."
"Sta da batalis, stripove?"
"Ma i stripove, muziku, filmove... generalno, sve vezano za alternativu. Ne ide ovako vise.""Leon, sta pricas ti? Idiote, nije u tome problem."
"Ne? Vec u cemu je?"
"Problem je u tome sto juris zatucane, glupe kretenke kojima je vrhunac to sto ce izaci sa fotomodelom. Iznad toga si, covece, koji ti je djavo?"
 "Ma daj... Sve sto vredi vec je zauzeto. A i devojke koje vrede treba juriti, cimati se, truditi... Nemam volje ni snage za to."
"Da li cujes ti sebe? Sta pricas?! Leon, koliko dugo se vec znamo, i uvek si mi pricao kako je stvar u izazovima. Kako je covek ziv dok ima za nesto da se bori, dok ima neki izazov pred sobom. A gledaj sebe sad. Jedan malo tezi period, i pocinjes da kmecis kako vise nemas snage ni volje da se cimas?!"
"Dobro, Monika..."
"Nije dobro, Leon! Nije dobro! Promenio si se. Uzasno mnogo si se promenio, ne licis vise sam na sebe. Ranije si bio odsecan, siguran u sebe, hrabar, iskren, prodoran, nisi bezao od odgovornosti, od izazova. Sad... Malo boli, povlacis se u sebe i okruzujes se ljudima kojima si se ranije podsmevao. To nisi ti!"
"Da, jesam. Novi ja, bez muda, bez prodornosti, obicna ljustura necega sto sam nekada bio. Ako ti se svidjam u novom izdanju, ostani. Ako ne, znas gde su vrata. Hocu da dovrsim pivo i da spavam."
"Ti si... ti si... ti si jedna najobicnija picketina, Leon. Eto sta si."
Monika je besno ustala i izletela iz stana. 
Pokusavajuci da shvati sta se desava, Leon je stajao gledajuci u vrata pola minuta, kada ga iz razmisljanja prenu udar groma.
"Grmljavina... Monika!"
Izleteo je za njom. Iako se i sam plasio grmljavine, strah koji je Monika osecala kada bi se nasla napolju za vreme oluje nebrojeno puta ga  je terao da stisne zube i ode po nju, kako ne bi bila sama. Veoma je voleo tu devojku i bio je spreman na sve za nju, pa cak i da glavu stavi u torbu. 
Progutao je pljuvacku i izleteo iz zgrade tacno u trenutku kada je usledio jos jedan udarac groma, dovoljno blizu da se popale alarmi na kolima u celoj ulici.
Stisnuo je zube i potrcao napred. Znao je da nije mogla odmaci daleko. Uprkos kisi, uspeo je da ugleda njenu siluetu ispod nadstresnice obliznje prodavnice. Dotrcao je do nje.
"Ti si idiot! Jel treba da te jurim?! Znala si kakvo je vreme kada si dolazila, sta glumis, sta se glupiras sa izletanjem napolje?!"
Tada je pukla.
"Slusaj me, kretenu! Vec godinu dana te, svakoga dana, gledam kako se cimas oko neke glupe idiotkinje, uporno pokusavajuci da upropastis sebi zivot. Shvati vise da su stvari koje su se desile u proslosti gotove, nema vise! Stare ljubavi su umrle, mrtve, prica je zavrsena! Skupi vise muda i skontaj da oko tebe ima ljudi koji vrede, samo si ti prevelika picketina da to i priznas!"
"Je l' tako, Monika?! A ko to? Ko toliko vredi, a ne uspevam da vidim?!"
"JA, SKOTE!", prodrala se. 
Oluja je besnela.
Pogledao ju je u oci, okrenuo se i zakoracio na ulicu. Tada je puklo.
U trenutku kada je zakoracio van nadstresnice, zacuo se najjaci prasak te veceri, toliko jak da je Leon izgubio ravnotezu.
"LEON!"
Trebalo mu je par trenutaka da dodje sebi. 
Pre nego sto se sabrao, osetio je njene ruke kako ga dizu. Stao je na noge, doteturao se uz njenu pomoc do nadstresnice, naslonio se na staklo i glasno uzdahnuo. Srce je htelo da mu iskoci. 
Osetio je kako ga grli. Pogledao ju je pravo u oci. Plakala je.
"Budalo... nemoj ovo vise da mi radis. Mislila sam da cu te izgubiti zauvek."
"Ja... ja... izvini. Nisam znao...""Cuti. I poljubi me."
 Napolju je oluja jos uvek besnela. Grmelo je. Dvoje mladih na to nije obracalo paznju, bili su zauzeti prvim poljupcem.

Naslonjena na dovratak, Monika se secala te noci. Kako ju je ljubio, i kako su vodili ljubav. I kako mu je spavala na grudima, i kako ju je ujutru gledao. Bio je srecan, videla mu je u ocima. U trenutku zaboleo ju je oziljak koji joj je upravo Leon napravio onog dana, kad je, dok ga je pribijala uz ogradu, mislila da je svemu kraj. I opet ju je iznenadio, i opet joj je dokazao da ume da nadje izlaz iz svake situacije. Bila je svesna da se morala desiti i Nadja, ali je ipak, uprkos svemu, bila srecna zato sto je Leon, njen Leon, ponovo bio tu. I zelela je da legne pored njega, poljubi ga, probudi i da vode ljubav kao onda, ali nije bio trenutak. Ne jos. Proklinjala je vreme ali je znala da mora sacekati. "Vredi te cekati... Sigurna sam."
Leon se protegnu.
Ostala je u mestu jos par trenutaka, poslala mu poljubac i tiho izasla.

Jutro je svanulo. Leon i David sedeli su za stolom, doruckujuci.  
"Davide, moram te pitati nesto."
"Pitaj.", rece David, gutajuci parce hleba namazano marmeladom od kajsije, umoceno u mleko.
"Je l' nam ulazio neko nocas u sobu?"
David se trgnu. 
"Valjda nije primetio", pomislio je u sebi. Odahnuo je kad je shvatio da Leon nije gledao u njega vec u Tijanu i Iris koje su se priblizavale.
"Ne, nije niko bio u sobi. Primetio bih da jeste. Uostalom, sta ce nam bilo ko u sobi u to doba noci?"
"Ok. Ucinilo mi se da sam video nekoga. Nije vazno."
"Dobro. Idem do kupatila, verujem da ti nece biti dosadno sa njih dve dok nisam tu", rece David ustajuci sa stolice.
"O, Leon, dobro jutro.", pozelela mu je Iris, kroz smesak.
"Gde ode David", upita Tijana.
"Do kupatila. Vratice se brzo", odgovori Leon. "Kako ste vi, devojke? Sta radite?"


David je izasao iz prostorije, okrenuo se oko sebe. Krenuo je ka kupatilu, kad ga je neko uhvatio za ruku.
Trgao se, a onda je sa olaksanjem uzdahnuo.
"Uplasi me, Monika... Ti nisi normalna. Jesmo se dogovorili da pazis da te ne vidi?!"
"Pa nije me video, Davide... Spavao je kao top kad sam bila tu."
"Jesi li sigurna?"
"Da, jesam. Kako je on?"
"Dobro je, ali jos uvek bunca. Mislim da cemo uskoro morati da uradimo nesto.""Polako, Davide... jos nije vreme. Uskoro."
"Dobro. Ajde sad, nestaj, nemoj da te vidi."

Monika je brzo zamakla za cosak. David se laganim koracima vracao u salu za rucavanje. Nije bio sasvim iskren prema njoj. 
Jer, te noci, u trenutku kada je ona poslala poljubac ka Leonu, Leon je bio dovoljno budan da, kroz sanjive oci, vidi poznatu siluetu. 
Ona je nestala, a on je poluglasno, ali dovoljno jasno da David razume, rekao :
"Mon... Monika?"
Leon je cutke gledao Davida kako prilazi stolu. Znao je da se nesto desava i da nesto krije. I bio je siguran da je ona nekako umesana. 
Samo, jos uvek nije uspevao da provali sta i kako. 
Ipak, u jedno je bio ubedjen - bio je srecan sto je ona opet tu. Pa makar trenutno i kao silueta. Jer, da nije bila, ne bi osecao njen poljubac od sinoc na usnama.
Smeskao se. 

понедељак, 29. октобар 2012.

Autoput za pakao 12


Kisa je padala celog dana. Noc je bila prohladna i vlazna. Izasao je iz kuce sa namerom da proseta malo, trebao mu je svez vazduh. Napolju je bila izmaglica, nije se videlo mnogo daleko. Stavio je slusalice i krenuo. "Tornado of souls" od Megadeth-a, zestok zvuk fantasticnog koncerta iz 2002. godine pumpao mu je adrenalin, isao je ulicom, gledao oko sebe i razmisljao. 
Numere su se redjale. Posle gore spomenute, usledila je "A tout la monde", pa "Peace sells". Svo to vreme, besciljno je hodao, prebirajuci hiljadu i jednu misao koja mu se zatekla po glavi i smisljajuci sta ce sutra uraditi prvo. Zacrtao je sebi cilj, i nije se plasio da ga ostvari.
Kisa je prestala da pada, ali je magla postala bas gusta. Shvatio je da je vreme da krene kuci.
Tada je, dva metra ispred sebe, ugledao devojku. Nosila je kapuljacu, ali se nazirala plava kosa. Osecao je njene oci na sebi.
"The mother of all that is evil"...
Korak po korak, prisao joj je. 
Odmakla se od njega, okrenula mu ledja i krenula. 
"Her lips are poisonous venom"...
Krenuo je za njom. Nije znao zasto, nije znao sta, tek, nesto ga je privlacilo kod te devojke. Nesto ga je teralo da ide za njom, duboko u tamu.
"Wicked temptress knows how to please"...
I osecao je zadovoljstvo dok ju je gledao kako njise kukovima. Isla je polako, korak po korak. Nije se osvrtala, pa opet, osecao je kao da ga prati pogledom i da ne sme da uspori, da se zaustavi. 
"The priestess roars, "Get down on your knees" "...
Video je kapiju. Zeleo je da stane. Ipak, njegovo telo je islo napred, uprkos mozgu koji je uporno ponavljao "Bezi, budalo! Ne idi tamo!".
"The rite of the praying mantis"...
Zakoracio je za njom preko praga. Posle par koraka, zacuo je skripu. Kapija se zatvorila.
"Kiss the bones of the enchantress"...
Okrenuo se ka ogradi i potrcao. Kada je dosao do ograde, shvatio je da se na njoj nalazi katanac. Nije bilo sanse da je otvori. 
"Ali, kako... sta...?" 
"Spellbound searching through the night"...
Okrenuo se i ledjima se naslonio na ogradu. Video je kako mu prilazi. Polako, korak po korak. 
"A howling man surrenders the fight"...
Kada mu je prisla toliko blizu da je mogao osetiti toplinu njenog daha, skinula je kapuljacu. Dlanovi su mu se znojili, telo je pocela da mu trese groznica. Ispred njega je stajala ona. Devojka koju je voleo. Devojka koju je zeleo. Devojka koju je sanjao. 
"My desires of flesh obey me"...
Fiksirala mu je vrat. Obgrlila ga je jednom rukom, dok mu je drugom lagano raskopcala jaknu. Poljubila ga je u vrat. Stresao se.
"The lioness will enslave me"...
Poput plena, igrala se sa njim. Sto ga je vise pritiskala, to se on vise nabijao na resetke ograde. Osecao je da ce, ako bude otisao jos u nazad, kosti poceti da mu pucaju.
"Another heart beat than my own"...
Srce mu je tuklo hiljadu na sat. Osecao je da ga snaga polako napusta. Gubio je energiju. Gubio je bitku. Gubio je rat. Gubio je zivot. Morao je reagovati.
"The sound of claws on cobblestone"...
Noktima je presla preko ograde. Lagano, nigde ne zureci, spustila mu je ruke na ramena. Pogledala ga svojim lepim ocima. Mislila je da je njen. Da je gotov.
..."I'm stoned" ...
Iz pojasa je lagano izvukao bodez. Gledala ga je u oci. Direktno. Noktima mu je prelazila po vratu. Za trenutak je zastala. Njegov pogled... Njegov osmeh... Vise nisu bili njegovi. Bilo je tacno sta su joj pricali za njega. Nije im verovala. Sada je videla. Osmeh djavola.

"One look in her lusting eyes"...
Devojka zbog koje je ostajao bez daha. Devojka cije oci su ga terale da oseti kako gubi tlo pod nogama. Devojka cije telo je zracilo pozudom.
"Savage fear in you will rise"...
Gledala ga je sa strahom u ocima. On je trebao da bude plen. On je morao da bude plen. Tako je isplanirala. Tako je zelela. Potcenila ga je. A to nije prastao.
"Teeth of terror sinking in"...
I pre nego sto je stigla da mu zarije nokte u vrat i pokida mu arteriju, njegov bodez rasporio joj je trbuh. Strah. Uzas. Njegov pogled. Hladan. Ali bistar. Cist.
"The bite of the she-wolf"...
Klonula mu je u narucje. Tiho je zajecala. Spustio ju je polako na zemlju. Gledao joj je grudi kako nemirno poskakuju dok se bori za poslednje udahe vazduha.
"Ne... ne jos... nije... nije moje vreme..." 
Iskasljala je krv.
Izvadio je noz i ocistio ga.
"Rekao sam ti jednom.", rece on. "Ne kaci se sa djavolom. Nisi poslusala. Sad ispastaj."
U trenutku kada je ispustila poslednji dah, zatvorio joj je oci u kojima se jos uvek oslikavao uzas.
"Pocivaj u miru. Videcemo se uskoro."
Okrenuo se. Katanca vise nije bilo. Gurnuo je kapiju, jos jednom se osvrnuo. 
Njeno telo lezalo je nepomicno. Bila je mrtva.
Djavolji osmeh, njegov zastitni znak, ponovo se nasao na licu. Krenuo je ka kuci. 
Kisa je jos uvek lagano padala. Ulicno osvetljenje licilo davalo je ulici izgled prosecnog horor filma.
A Leon je polako koracao, pevuseci uvodne reci pesme "Holy wars".

понедељак, 1. октобар 2012.

Autoput za pakao 11


"Born into a scene of angriness and greed, dominance and persecution"... pevusio je Leon u sebi dok su stajali ispred velikih, crvenih vrata. 

"Wrathchild? Da, bas se uklapa uz tebe, Leon.", rece David, cekajuci da se vrata otvore.
"Zasto ne? Znas da ih slusam ceo zivot. Uostalom, njihovu majicu upravo i nosim na sebi." Leon je gledao u vrata. Osecao je blagu drhtavicu, nije znao sta ga ceka sa one strane. 
"Znam, prijatelju, znam. Zato i kazem da se uklapa. Nisu svi skloni koriscenju sarkazma kao ti." Taman sto je zaustio da nastavi recenicu, Davida prekinu skripa vrata. Polako, otvorise se dovoljno da David i Leon udju jedan za drugim.
"Hajde, Leon, ne stidi se. Ovo ti je ipak novi dom. Dobrodosao kuci."
Duboko je udahnuo i zakoracio unutra, pognute glave. 
Kada je usao, osetio je Davidovo prisustvo iza ledja i cuo skripu velikih, teskih vrata koja se zatvaraju. 
"Da...", prosaputa Leon sebi u bradu, "Dobrodosao kuci."
Progutao je pljuvacku i konanco skupio dovoljno hrabrosti da pogleda svoj novi dom. 
David je stao pored njega, potapsao ga po ramenu i veselo se nasmejao.
"Ne izgleda ovaj pakao tako lose, Leon, zar ne?".
Leon je bez reci gledao ispred sebe. Na licu mu se ocrtavalo iznenadjenje. A negde u daljini je cuo uvodni rif iz "Wrathchilde"-a.


Bol u glavi je bio razarajuc.
"Dobro je, dolazi sebi polako", cula je nepoznat glas kako govori iznad nje.Pokusala je da otvori oci ali ju je jaka svetlost naterala da istog trenutka zazali.
"Nadja, probaj da se pridignes polako."
Filip, otac momka kog je za kratko vreme zavolela svim srcem, drzao je za ruku. 
"Hajde, tu sam da te pridrzim. Polako, sve je u redu."
Polako je otvorila jedno oko i shvatila da se nalazi na nepoznatom mestu.
"Filipe, gde se nalazimo?"
"Izvinite sto se mesam, ali, bolje da vam odmah kazem, nego da vas lazem, pa da posle sok bude veci. Nalazite se u Raju."
Zbunjeno je pogledala u coveka koji je stajao nad njom a cije lice, zbog jake svetlosti, jos nije uspela da vidi. Nadja se glasno nasmejala ali ju je pogled na Filipovo ozbiljno lice naterao da se smiri. 
"U raju?! Molim?! Kako... kako sam se ja nasla ovde?!"
Tad joj je sinulo. 
"LEON! Gde je Leon?!"
"Leon..." 
"Leon vas je i poslao ovde", tihim glasom rece prilika cije konture lica je Nadja tek sad pocela da nazire. 
Pokusala je da ustane, ali su je noge izdale. Sela je nazad, spustila glavu na kolena i uzdahnula.
"Kako... kako smo dosli ovde? Kako nas je Leon ovde poslao? Filipe, sta se dogadja?""Ja cu ti odgovoriti. Verujem da i Filipa mnoge stvari zanimaju."
"Imas pravo, Metodije.", potvrdi Filip.
"Ne znamo tacno sta se desilo, Nadja. Uspeli smo da saznamo, preko svojih izvora, da je Leon vidjen na ulazu u deo Pakla u koji obicni smrtnici nemaju pristup, tacnije, gde se nalaze vojnici u sluzbi Lucifera. "
"Stani, Metodije, hoces da kazes da je Leon djavolov vojnik?", upita Filip sa nevericom.
"Ne znamo jos sta se desava, Filipe, i sami smo iznenadjeni, smatrali smo njega za proverenog borca na strani Raja, nije jednom dokazao privrzenost nasoj strani, ovo je i za nas bio veliki sok. Cim budemo imali neke dalje informacije, obavesticemo vas."
"Dosta je bilo."
Nadja tek tad shvati da je sa njima jos jedna osoba. Videla je kako im prilazi visok, mrsav, covek malo stariji od nje. 
"Leon je ovime dokazao ko je i sta je. O njemu vise nema razgovora, sad je sa njima, i nema razlike izmedju njega i bilo kog Luciferovog saveznika."
"Justine...""Metodije, dosta! Odvedi ih negde da se odmore. Posle ce neko od nas doci do njih i ispricati im sta se stvarno desilo.
"U redu, Justine. Kako zelis. Hajde, Nadja, Filipe, polako za mnom, odvescu vas negde gde mozede da se sredite, u medjuvremenu mislim da je posluzen i rucak." Tek kad je ustala, Nadja je osmotrila gde su se nalazili. Velika soba sa belim zidovima, sofa na kojoj je ona lezala prekrivena belim svilenim pokrivacem... Jos je zvuk harfe nedostajao, pa da stvarno pomisli kako sve price o raju nisu obicna trabunjanja. Cak je i pod bio u belim plocicama.
Cutke su ga pratili kroz hodnik do prostorije sa dva kreveta. 
"Ovde mozete odmoriti. Tus i kupatilo su sa desne strane. Da, Nadja, i ovde se kupamo i vrsimo odredjene stvari u kupatilu.", odgovori Metodije na Nadjin upitni pogled. "I hrana je posluzena, rucajte, odmorite se. Doci cu kasnije ja po vas. Trebace vam snaga."
Isprativsi pogledom Metodija, Filip samo namesti jastuk i leze.
"Filipe, sta se ovo desava?"
"Nadja, veruj mi, ne znam. I ja sam zbunjen. Osvezi se, rucaj, ja cu odmah da spavam.""Neces jesti sad?"
"Necu. Ako je ovo raj, docekace me topla hrana, zar ne?"
Nadja se nasmeja.
"Filipe, a kako ti se cini onaj Justin?"
"Iskreno? Ne svidja mi se ni najmanje."
"Ni meni."
Ustala je i krenula ka kupatilu. Usput je uzela jedan grozd, cisto da stavi nesto u usta.
Otvorila je vrata. Tisinu je prekinuo svuk harfe.
"O, boze...", tiho prosaputa Nadja sebi u bradu.
U tom trenutku, Filip glasno zahrka.


"Dobro, Davide, sta se ovde desava?", rece Leon izmedju dva zalogaja.
"Sta je ovo? Ovo nije pakao, covece. Ovo je, pa ajde da kazem, najbolje mesto na kom sam bio u zivotu. Dobra muzika, sjajna hrana... mislim da mi dugujes poprilicno objasnjenje."
"Ovo je 'palata', prijatelju. Mesto gde obicni smrtnici ne mogu uci. Luciferova rezidencija, da se tako izrazim. Dobra klopa, dobre ribe, dobra muzika... generalno, sve sto je potrebno da bi se ljudi osetili zadovoljnim i zivim. "
"Dobro. Hvala na pojasnjenju."
Pogled mu je leteo po prostoriji koja se sastojala iz zidova mahom crvene boje. Osecao je mir duboko u sebi, nije to ocekivao.
"Nemoj se preispitivati. Ne jos, sad je vreme za uzivanje. Brate, ovde je liberalizam dosegao krajnje granice! Iskoristi to. Pricacemo posle o tome, ako hoces, odvescu te i u obilazak onog 'poznatog' dela. Ja i dalje ostajem pri tvrdnji da se od vristanja koje dolazi odande moze snimiti jedan fantastican black metal album. "
"Davide, ponovo smaras pridoslice svojom pricom o metal albumu?"
Leon se trze na zenski glas. Dve devojke im pridjose.
"Oh... Leon, ovo su Iris i Tijana. 'Cistunice', reklo bi se. Obe smatraju da je black sranje, preferiraju ciste vokale. "
"Pa black i jeste sranje, Davide. Dame, u ovom slucaju, imaju pravo.", rece Leon i otpi gutljaj vina.
David ga pogleda ispod oka, sto izazva smeh kod devojaka. 
"Idemo nas dve, imamo dosta toga da zavrsimo. Drago nam je sto si nam dosao, Leon. Dobrodosao u dubine pakla. Nadamo se da cemo se jos druziti ovde, kad ne bude deznurnih smaraca na videlu.", rece Iris, simpaticna oniza plavusica nebesko plavih ociju. Ime joj je savrseno pristajalo. 
Tijana je, sa druge strane, iako samo malo visa od Iris, bila izuzetno zgodna brineta, savrsenih oblina i izuzetno lepog lica.
Leon otpi jos jedan gutljaj. 
"Koja je njihova prica?", upita Davida.
"Ne znam, Leon, i iskreno i ne zelim da znam. Uverio sam se koliko okrutne umeju da budu i nemam volju da opet prisustvujem tome."
"Okrutne? One?"
"Sta da ti kazem, Leon. 'Otrov se krije u malim bocama' nije izreka bez razloga izrecena. Jesi zavrsio sa klopom? Ako jesi, ajde, vodim te u obilazak. Ima stosta zanimljivo ovde da se vidi.
Zagledan u obline devojaka, Leon je pustio masti na volju. 
David isprati njegov pogled i posle nekoliko trenutaka tisine, kratko  procedi :"Perverznjaku."
Leon se nasmeja i dovrsi vino.
"Idemo.", rece i ustade, dok mu se u mislima vrtela "Hell is home" od Judas Priest-a.

четвртак, 5. јул 2012.

Autoput za pakao 10


Prohladan dan. Tiho je bilo u gradu, kao da je Beograd zalio za nekim. Ljudi su isli ulicama unezverenih pogleda, ili odsutno razmisljali o svojim problemima. Dva dana uzastopno padala je kisa, ulice su bile mokre. 
Ona je hodala. Znala je gde ide, ali je to radila mehanicki. Srce joj je tuklo, htelo je da eksplodira. Da pukne. 
Nije imala hrabrosti za to. Ne, bila je kukavica, plasila se. I, kako je prilazila tom mestu, vetar je postajao sve jaci, odgurivao ju je. Gurao nazad. Da se vrati, da ode, da pobegne odatle, sto dalje. U glavi je vristala, dok je pravila zavrsne korake ka tom mestu.
Srela je, na putu, dve drugarice. Zastala je, popricala sa njima. Ovoga puta je nije zanimalo ko je sa kim izasao u subotu, niti ko se sa kim smuvao, niti ko je povracao od alkohola. Kada su se dovoljno odaljile, pogledale su se zacudjeno. Kao da to nije bila Nadja koju su znale. Nesto se u njoj promenilo.
Zastala je na par koraka ispred. Nije mogla da izdrzi. Prisla je polako. Mislila je da ce se srusiti. 
Klekla je ispred groba. Odbijala je da poveruje da je to on. Da on, Leon, covek koji je uspeo da je natera da ga za toliko kratak period zavoli vise nego sto je volela ikoga u zivotu, lezi u zemlji, zakopan. Da vise nikada nece osetiti njegov zagrljaj, poljubac, ruke oko struka... Svet bez njega joj je, posle svega, izgledao prazan. Nije imala volje da nastavi dalje. Nije imala snage. Do pre tri dana, osecala se najsrecnijom devojkom na svetu. Osecala je kao da je pronasla coveka o kom drugi mogu samo da mastaju, a nije ni znala da je tu. Cudno je sve to, razmisljala je dok je brisala suze. "Pre dve nedelje, bio si obican stranac. Cudan tip kog sam vidjala na fakultetu, koji bi mi se ponekad javio, vise ne, u svom svetu, otudjen, nezainteresovan. Sad... Sad, kad si postao ogroman deo mog zivota, sasvim nenadano i neocekivano, i kad si me ucinio srecnom koliko nisam ni sanjala da mogu biti srecna, tebe nema. Zivot je sranje", pomislila je u sebi.
Pogledala je u grob na kom je stajalo njegovo ime.
"Leon... Mrzeo bi me zbog ovog razmisljanja. Znam."
Secanje na njegove svetle oci prepune vedrine, osmeh koji je odudarao samopouzdanjem i blago neurednu kosu koja je oslikavala njegov temperament nateralo ju je da se nasmesi. 
Onda ju je opet udarilo.
Njega nema. 
Sama je.
"Nadja, nemoj plakati."
Trgla se i pogledala iza sebe. Filip joj je prilazio polako, ali odlucnim korakom. Bez reci mu je skocila u zagrljaj.
"Ajde, ajde... Znam. I meni je tesko i odbijam da prihvatim. Ali..."
Shvatio je da ga ne cuje od jecanja. Pribio ju je sebi jako i ucutao. Reci su bile suvisne. A u uglu njegovih ociju pojavila se suza. 
Prvi put od kad se sve desilo, Filip je skupio hrabrosti da pogleda istini u oci. 
Leon je bio mrtav.


Usli su u stan. 
"Jesi dobro, mala?", pitao je Filip dok je zatvarao vrata.
"Jesam, cika Filipe... Jesam, koliko mogu da budem. Ali mi nedostaje. Uzasno mi nedostaje."
"Znam, znam... I meni."
"A znate sta je najgore, cika Filipe?"
"Ne, Nadja, ne znam. I nemoj me zvati cika Filipe, osecam se matorije nego sto jesam", rece Filip i otvori prozor na sobi. Bilo je zagusljivo unutra. 
"Dobro...  Filipe, najgore je to sto smo se posvadjali oko neke gluposti, i sto nismo stigli ni da se pomirimo, ni da popricamo... Nista. I poslednja uspomena na Leona ce mi ostati ta svadja medju nama. Nije trebalo ovako da bude...""Nadja, znam da nije, ali... Mi ovde ne mozemo nista promeniti. I meni Leon nedostaje, i rado bih se zamenio sa njim, dao bih svoj zivot samo da to moze njega da vrati. Ti si mlada, ja nemam nikoga." 
"Cika... Izvinite, Filipe, imate mene, nemojte tako. Moramo zajedno prebroditi ovo. Ni ja ne mogu sama, a znam da me niko nece razumeti. Moramo zajedno."
Prisla je i spustila mu ruku na kolena. Izgledao je starije nego pre tri dana. Mnogo starije, kao da je proslo deset godina, ne sedamdeset dva sata.
Drhvatog glasa, pokusavajuci da se suzdrzi od placa, Filip je pomilova po kosi.
"Eh, dete moje... ", zastade u pola recenice i puce. 
Iz stana matorog rokera, tog dana su se umesto muzike culi jecaji i sapat koji je dozivao Leona. A dve senke su to posmatrale.


Nadja je pokrila Filipa, a potom otisla da se istusira. Umor ju je slamao. Postala je svesna da vise ne kontrolise svoje postupke kada je uzela pastu za zube i pocela da je utrljava u kosu, misleci da je sampon. Smogla je snage da se nasmeje samoj sebi, uvila se u peskir i izasla iz kupatila. Usla je u dnevnu sobu, prisla dvosedu i namestila prekrivac. Trebao joj je san, trebala joj je snaga. 
Cula je neki sum iza sebe. Okrenula se i videla poznati lik kako stoji ispred nje. Nije stigla da vrisne od radosti, da mu skoci u zagrljaj, izljubi ga, kaze mu da ga voli... pre nego sto je Leon povukao obarac.
Kada se Nadjino mrtvo telo stropostalo na pod uz tup udarac, Leon se okrenuo i pogledao Davida.
"Da li si siguran da si uradio sve kako treba, ili moram i Filipa da proverim?"
"Sve je gotovo, Leon... Sve je gotovo. Divim ti se. Toliko hladnokrvno prosuti mozak osobi za koju govoris da je volis vise nego sebe i da joj nikada ne bi naudio... U rangu najboljih placenih ubica, mozda cak i kategorija za sebe."
"Zavezi. Inace si ti sledeci."
David je ucutao. 
"Imamo dogovor. Oni idu gore. I niko ih ne dira."
"Jasno, Leon, jasno... Dogovor se postuje i u Paklu, znas i sam. Uostalom, zna Lucifer da si ti previse vredan, tako da mu dva zivota obicnih smrtnika, u poredjenju sa onim sto dobija u tebi, nista ne znace."
"Davide..."
"Sta je? Jednom si me vec ubio, sad smo na mojoj teritoriji, ne mozes opet."
"... ne izazivaj sudbinu. Strefice te nesto mnogo gore od smrti ako nastavis u tom pravcu."
"A sta to?"
"Ne znam. Ali veruj mi, desice se, i proklinjaces dan kad si me uvukao u Pakao."
"Zao mi je, Leon. Takva su pravila igre. Mogao si otici gore i boriti se na strani Raja, ali si svestan da bi to znacilo izuzetno bolnu i sporu smrt i Nadje i Filipa. Ovako, izabrao si najbezbolniju varijantu. Po njih. Moraces malo da stavis svoje idela po strani, ali, sta da ti radim, sam si birao. Ili pocni da verujes u nasu stranu, ili gazi sam sebe. Trece nema."
"Videcemo...", rece Leon i pogleda u Nadjino telo obliveno krvlju jos jednom. 
David ga pogleda. Znao je za ludost u toj glavi. Nije mu na kraj pameti bilo sta sprema.
"Ovaj je lud ako misli da ce moci Lucifera da prevari", pomisli u trenutku kad mu pogled pade na lokvu krvi oko Nadjine glave. 
Leon primeti osmeh na Davidovom licu. Jedva se suzdrzao da mu to lice ne otkine zajedno sa glavom i sutne ga u sporet.
Srce mu je pucalo, ali je bio svestan da je moralo da bude tako. Sve ostalo bilo bi previse bolno. I po nju, i po Filipa. Nadao se da ce nekako, nekom magijom, shvatiti i oprostiti mu. I zakleo se sam sebi da ce opet biti zajedno. 
Samo, morao je naci nacin kako da prevari majstora prevare i iz Pakla predje u Raj, tako da i Djavo i Bog veruju da je to dobra ideja. Srce ga je vuklo da odmah poleti gore, uhvati Nadju, zagrli je i objasni joj sta se desava i zasto je to uradio.
Duboko je uzdahnuo, sabrao se.
"Idemo.", rece i otvori vrata od stana. 
"Gde?", upita David, izlazeci sa njim.
"Kod Teodosija. Imamo neke racune da rascistimo."
Zatvorio je vrata i krenuo niz stepenice. 
Mislio je da je igra bila gotova. 
Pogresio je. Igra je tek pocela. 

недеља, 17. јун 2012.

Autoput za pakao 9



Automobil je lagano jezdio autoputem. Leon je bacio pogled na instrument-tablu. Isli su oko 100 na sat.
"Pozuri malo, matori", rece Filipu. 
"O, gospodine, probudili ste se?", upita ga Teodosije kroz smeh.
"Nisam ni spavao, razmisljao sam. Koliko jos imamo? Imam osecaj kao da smo tek sad krenuli."
"Stizemo za manje od pola sata", ubaci se Filip. "Hoces buditi Nadju?"
"Ne... neka je, neka spava. Probudicu je kad stignemo."
"Dobro, mladicu, kako ti kazes.", rece Teodosije, gledajuci Nadju kako spava oslonjena o Leonovo rame.
"Samo se nadam da si svestan rizika."
"Starce... Da, svestan sam rizika, i da, siguran sam da zelim ovo da izguram do kraja. Imas neki problem sa time?", Leon odgovori ostrim tonom.
"Nemam, samo smatram da previse srcem ulazis u sve ovo, Leon. Nece to na dobro izaci."
"Starce, ti samo uradi svoj posao, i ne brini. Nismo ovde da pricamo vrsimo psihoanalizu moje licnosti vec da spasimo zivot jedne nevine devojke. Stoga, dosta sumnje, ako si planirao da kritikujes, nisi morao ni polaziti sa nama."
"U redu.", kratko odgovori Teodosije.
Filip je, po zavrsetku rasprave, pogledao u retrovizor. Uhvatio je Leonov pogled na trenutak. Video je odlucnost u njemu. I bio je ponosan na svog sina. 
"Ajde, dosta rasprave. Stizemo uskoro", rece i malo pojaca radio. 
Kiss - bend njegove mladosti. Lupao je prstima po volanu, pevusio u sebi pesmu o ljubavi koju je izvodio taj bend iz Amerike i povremeno bacao pogled na Leona. 
A Leon je zatvorio oci. Nije se pomerao, Nadja mu je spavala na ramenu. Nije zeleo da je budi. Osecao je da je ovo mozda poslednji put da je ovako bezbrizno grli, da su sigurni, i da moze na miru da uziva u dodiru njenog tela, ritmu njenog disanja i srca.
------------------------------------------------------------------------------
Filip je poceo polako da usporava. Ispred njih se nalazila velika kuca.
"Stigli smo.", rekao je dok je vadio kljuc iz brave. Teodosije je, cim je automobil stao, izasao napolje. Nije navikao na toliko dugu voznju.
Leon lagano promrda Nadju.
"Probudi se. Stigli smo.", rece i poljubi je. 
Sanjivo je protrljala oci, pogledala ga, uzvratila mu poljubac.
"Zar vec?"
"Putujemo skoro tri sata, ti si prespavala ceo put.", nasmeja se Leon i otvori vrata od kola.
"Bicemo ovde dok ne podjemo na groblje. Treba da se dogovorimo sta ce ko da radi."
Nadja je polako izasla i protegla se.
"Ok... kako ti kazes. Ti se sef."
Nasmejao se toj konstataciji.
"Da sam sef, naredio bih ti sad nesto drugo..." Na licu je imao osmeh koji joj je govorio da je zamislja golu.
"Idi unutra, cekaju nas ova Filip i Teodosije, valjalo bi nesto i pojesti pre nego sto krene akcija."
Nadja je usla u kucu razmisljajuci kako nije ocekivala da je Leon toliko bezobrazan. Doduse, na pozitivan nacin. Imao je drskost, imao je snalazljivost, umeo je da je nasmeje, znao je da nadje prave reci. Pa opet, na predavanjima joj je izgledao tako dalek, stran, izuzetno cudan, nije ga smatrala pristupacnim, i, sem nekih kurtoaznih recenica i poneke isforsirane price, nije odavao utisak nekoga toliko sigurnog u sebe. Svaki njegov potez u prethodnih nekoliko dana ju je odusevljavao. Shvatila je da ima ogromno srce, da njegovoj blesavosti nema granica. Nije bio kao drugi. Bio je drugaciji.
Filip je bio u kuhinji i spremao rucak.
"Imamo snicle, tako da se nadam da nisi vegetarijanka, Nadja.", dobacio je cupkajuci u ritmu pesme "Kashmir" Led Zeppelina.
"I da jesam, ne mogu da biram, tako da mogu da prodju snicle. Uostalom, bolje umreti punog stomaka", rekla je i izula patike.
"Nema umiranja." Leon je stajao na vratima. "Niko nece umreti danas". 
Nadja je pokusala da nadje tragove osmeha na njegovim usnama. Nije ih bilo.
"Nadja, uopste nema takvog razmisljanja, necu da cujem da se to uopste spominje, cak ni u sali. Zavrsicemo ovo, svi, zdravi, citavi, zivi, i posle cemo lepo otici kuci, otvoriti ovu rakiju koju nosim u rukama i proslaviti pobedu nad silama mraka. OK?"
"Ok... nemoj da me grdis, salila sam se."
"Znam da si se salila, ali toga nema ni u sali. Matori, hoce li ta klopa uskoro?"
"Nece bar jos pola sata, do tad ste slobodni."
"Ok. Idemo nas dvoje malo da procunjamo po kuci, ti vici kad bude gotovo."
"Ay ay, sir", odgovori Filip salutirajuci sa viljuskom u ruci. Okrenuo se bas u trenutku kada je Gilanov vrisak iz "Child in time" parao vazduh. 
"Covece, kako se dobra muzika slusala nekada...", promrmljao je za sebe.
---------------------------------------------------------------------------------------
"Koja je ovo pesma sto je sad isla na radiju?", upita Nadja Leona dok su se peli uz stepenice.
"Poznata mi je, kao da sam je cula ranije."
"Deep Purple - Child in time. Cula si je sigurno, vrtela se ona i na tv-u i na radiju. I sad se vrti."
Popeli su se na sprat. Culi su tihi govor u sobi levo od stepenica.
"Teodosije", odgovorio je Leon na Nadjin upitni pogled. "Moli se. Neko snagu trazi u muzici, neko u jelu, on u molitvi."
"Aha... a u cemu ti trazis snagu?"
"Ja... U tebi".
Uhvatio ju je oko struka, privukao sebi i poljubio je.
Cuo je kako se vrata susedne sobe otvaraju, video je Teodosija kako silazi niz stepenice, bacivsi kratak pogled na njih dvoje i vrteci glavom.
"U cemu je njegov problem?"
Nije mogao da izdrzi, te Leon prasnu u smeh gledajuci njen pogled kojim je pokusala da izgleda ljutito.
"Ma pusti ga... Senilna matora budala. Plasi se."
"Cega on ima da se plasi kad ces ti sve raditi?"
"Nije tako jednostavno. Postoje takozvani "kontrolori", koji su tu da se postaraju da dogovori budu ispostovani.  Ima ih i sa njihove, i sa nase strane. zbog ravnoteze. On se ne slaze sa ovime, smatra da bi trebalo da te pustimo "niz vodu". Plasi se kazne."
Nadja preblede.
"Ne brini se. Uradice onako kako mu ja kazem. Previse je star da bi mi se suprotstavio, a i dobro je svestan da ne postoji mogucnost da me ubedi da uradim drugacije."
"Zasto se onda buni? Sta ako..."
"Nema sta ako, Nadja, mora uraditi kako sam mu rekao. Veruj mi, ne zeli da mene ima za protivnika. Svestan je mogucih posledica, nece rizikovati da moj bes navuce sebi na vrat. Nemoj se plasiti, ima mnogo bitnijih stvari za brigu od matorog svestenika."
Zagrlio ju je. 
"Smiri se, ne razmisljaj o tome."
"Dobro... Onda imam jedno pitanje za tebe."
"Jel vezano za ovo?"
"Nije."
"Ok, slusam", rece Leon i sede u fotelju.
"Zasto mi na faksu ni jednom nisi prisao, sem onih kurtoaznih razgovora?"
Pogledao ju je iznenadjeno.
"Kako to mislis?"
Prekinula ih je Filipova vika odozdo.
"Hrana je gotova!"
"Ajde, idemo da rucamo, pa cemo pricati dok budemo isli ka groblju o tome."
Videla je da je nervozan. Cinjenica da ce uskoro morati verovatno da se fizicki sukobi sa stvorenjima iz pakla koja mogu da ga ubiju ga nije opterecivala ni najmanje. Spomen necega sto ima veze sa njegovim prilaskom njoj mu je terala znoj na celo.
"Ok. Ali ozbiljna sam, zanima me."
"Dobro, dobro, pricacemo."
Sisli su dole. Zatekli su Filipa kako se obuva.
"Gde ces ti? Gde je Teodosije?", pitao je Leon.
"Idemo nas dvojica da izvidimo teren. Jeo sam ja dok sam spremao. Postavio sam sve, imate i salatu, jedite dobro. Vracamo se za petnaestak minuta."
"Dobro, matori. Ajde, srecno. I obrati paznju."
"Znam, znam, hocu."
"Dobro, ostali smo sami, nema potrebe da cekamo. Dakle, zasto si bezao od mene na fakultetu?"
"Odakle ti to da sam bezao? Nisam, zasto bih bezao?"
"Aha... Sest meseci si bio tu, toliko ti je trebalo da progovoris sa mnom vise od jedne recenice? Ne razumem, sta te je sprecavalo?"
"Nije me nista sprecavalo. Ti si imala svoje drustvo, ja u to vreme neke svoje probleme. A i nije da nisam pokusavao da pricam sa tobom, ali uvek si bila okruzena ljudima, nisam hteo da se namecem."
"Bila ti je frka sto sam bila okruzena ljudima?!"
"Da, Nadja, bila mi je frka. Nisam znao kako da ti pridjem, sta da kazem, kako da se postavim a da ti budem zanimljiv, interesantan, duhovit... kao ostali."
"Hoces da kazes da mi ne bi bio duhovit?" 
Poceo je da joj ide na zivce.
"Pa iskreno sumnjam, nikada se nisam snalazio u situacijama kada je potrebno smisliti neki fazon na licu mesta i zasmejati sve oko sebe. Uvek sam vise bio filozof nego dvorska luda."
"Dakle, ja nisam dovoljno pametna da shvatim filozofa, i padam samo na dvorske lude?"
"Ne, nisam to hteo da kazem..."
"Sta si hteo da kazes? Evo, slusam te."
"Dobro..." uzdahnu Leon, "iskreno, plasio sam se da se ne ispalim. Bila mi je frka, nisam znao kako da ti pridjem. I kad god bih i probao nesto da progovorim sa tobom, jezik bi mi se zaplitao, totalno bih se pogubio i uglavnom odvalio nesto zbog cega sam se posle jeo u sebi. Kao sto vidis, ne snalazim se preterano dobro u situacijama kada treba odreagovati u trenutku i na prvu loptu. A i mislio sam da ti nisam zanimljiv."
"Sta pricas ti?! Od kad sam te srela u cetvrtak, nisi napravio ni jednu gresku, naprotiv, radis stvari za koje niko koga znam ne bi imao hrabrosti da uradi. Ne bezis od problema, ne krijes se, boris se, i ne ostavljas ljude na cedilu. Pri tom, nisi pogubljeni krelac vec znas sta pricas, i to sto pricas je veoma sarmantno, duhovito i zabavno. Ko ti je utuvio u glavu da mi nisi zanimljiv?!"
"Nadja... shvatas da ne mogu da te izbacim iz glave od kad sam te prvi put video?"
Poceo je da gubi stpljenje.
"Pa sta sa tim sto ne mozes da me izbacis iz glave?"
"To znaci da mi je stalo. I da sam zaljubljen u tebe. I da nisam siguran kako bih podneo da si me otkacila. Kazem ti, plasio sam se..."
"TI se plasio?! TI?! Ako si se plasio da mi pridjes, kako da znam da se neces uplasiti veceras i napustiti me kad je najpotrebnije da budes tu?"
"Da, ja sam se plasio. Necu te napustiti, ovo veceras je drugo."
"Kako moze biti drugo?" 
"U ovome veceras nemam sta da izgubim. Jedi, uskoro ce se vratiti ovi."
"Zavrsila sam. A ti si idiot.".
Ustala je i istrcala kroz vrata.
"Nadja!", viknu Leon i potrca za njom. Na vratima se sudari sa Filipom.
"Sta se desilo?", pitao ga je zbunjeno.
"Sta si uradio?" 
"Ma nesto smo se posvadjali..."
"Dobro, smiri se, pusti je da se izduva."
"Gde da je pustim, jesi ti normalan? Mrak pao, u opasnosti je, da je pustim?!"
"Tu je Teodosije, nece joj se nista desiti. Sedi, treba ti i ja da se dogovorimo."
Iako negodujuci, shvatio je da Filip ima pravo. Seo je na stolicu i pogledao ga.
"Reci? Samo nemoj dugo."
"Necu. Da li si siguran u ovo sto radis? Svestan si da mnogo toga moze poci naopako?"
"Da, siguran sam. Zasto?"
"Samo proveravam. Teodosije mi je cudan."
"Mislis da mu ne mozemo verovati?"
"Ne znam. Ne verujem da ce izdati, ali ipak treba biti pazljiv."
"Dobro, matori. Hvala na upozorenju. Koliko ima sati? 
"Uskoro ce deset. Mozda ce kisa."
"Ima oblaka?"
"Ima... Video sam mozda dve zvezde."
"Dobro. Idemo polako. Ajde da zavrsimo ovo."
"Samo hrabro, mali."
"Naravno...", rece Leon i zagrli oca.
"Idemo da nadjemo Nadju, pa na groblje. Ocnjak i Udovica su u kolima. Pokupimo njih i ja sam spreman."
"Dobro je. Krecemo."
Izasli su napolje. Filip je otvorio auto, poceo da prepipava unutrasnjost, ali nije mogao da nadje ni bodez ni pracku.
"Nadje li ih vise, covece?"
"Da li si siguran da si ih ovde ostavio?"
"Matori, ti imas problem sa godinama, ne ja. Da, siguran sam, nisam ih poneo sa sobom."
"Dobro, sad cu pogledati da nisu pozadi."Filip izadje iz kola, otvori zadnje zediste i poce da prepipava.
"Sta je ovo mokro ovde? Leon, zar nisi malo veliki za pisanje u kolima?", bockao je Filip Leona.
"Meni se pre cini da ti auto prokisnjava. Uostalom, tu je Nadja sedela. Cekaj, sad cu upaliti svetlo."
"Bravo, kavaljeru, svali svu krivicu na damu..."
Leon otvori vrata, upali svetlo i umalo ne razvali glavom o plafon automobila kad je Filip vrisnuo.
"Sta ti je, covece, sta vristis?"
"Leon, ovo je krv."
Iskocivsi iz kola, leon se u dva koraka nadje kod Filipa.
"Kakva krv? Cija?!"
"Otkud ja znam cija! I sta je ovo?", upita Filip i ispruzi se da dohvati svetlucavi predmet koji je bio na podu.
"Narukvica?", rece uspravljajuci se. Pogleda u Leona i shvati iz njegovih ociju.
"Nadja!", povikase u glas.
"Gde je Teodosije, Filipe?"
"Ne znam, ostao je za mnom, ja sam usao da ti kazem da je vreme da se spremamo, mislio sam da je ostao da pazi na Nadju kad je izletela."
"Ocigledno to nije uradio kako treba. Ajde da ne gubimo vreme ovde vise, idemo direktno na groblje. Uzecemo nozeve iz kuhinje. Ja cu naci taj spomenik, ti idi oko groblja, izvidi situaciju i javi mi ako vidis nesto neobicno."
"Ok. Mali, samo bez nervoze, bice sve u redu."
"Da, da, znam. Dosta price.", rece Leon i utrca u kucu.
Posle nekoliko trenutaka, vratio se nazad. U rukama je nosio dva noza i dve kabanice.
"Koji ce ti djavo kabanice?!"
"Kisa ce."
Filip se glasno nasmeja. 
-----------------------------------------------------------------------------------
Nekoliko minuta kasnije, kada su se rastali na ulazu u groblje, Leon je pogledao na sat. Bilo je desetak minuta pre jedanaest. Srce mu je lupalo. Osecao je da ce se te veceri dogoditi nesto bitno. Nesto vazno. Nesto... sto ce njegov zivot, kao i zivot ljudi oko njega, promeniti iz korena.
Ubacio je slusalice u usi. Bila mi je potrebna muzika. 
"From the coast of gold, across the seven seas, I'm travelling on, far and wide, but now it seems, I'm just a stranger to myself, and all the things I sometimes do, it isn't me but someone else..."
Ponekad je imao osecaj da stvarno nije on, vec da neko drugi radi umesto njega. Bilo mu je krivo sto je ispao seronja u Nadjinim ocima. Znao je da je mogao drugacije, i znao je da nije njegov stil da bezi, da se skriva. Voleo je rizik, uzivao je u tome. Oduvek je vukao djavola za rep. Nije mu bilo jasno zasto je, kada je ona bila u pitanju, imao strah. Tacnije, zasto nije imao hrabrosti da rizikuje.
"I close my eyes, and think of home, another city goes by, in the night, ain't it funny how it is, you never miss it til it's gone away, and my heart is lying there and will be til my dying day... "
Nedostajala mu je. Iako je sve ovo radio zbog nje, sama njihova svadja ga je veoma povredila. Nije zeleo da se svadjaju. Zatvorio je oci. Imao je srce. To je znao. I bio je lud, blesav. I imao je sve sto je trazila. Zasto je onda bezao? Cega se plasio?
"Too much time on my hands, I got you on my mind, Can't ease this pain, so easily, When you can't find the words to say, it's hard to make it through another day, And it makes me wanna cry, and throw my hands up to the sky. "
Jednostavno, nije mogao da nadje prave reci. Nije znao kako da joj kaze da je voli vise od svega na ovom svetu. Da mu znaci toliko da ne zeli vise ni dana da provede bez nje. Naslonio se na spomenik. Bio je na ivici suza.
"So understand... Don't waste your time always searching for those wasted years... Face up... make your stand, and realise you're living in the golden years..."
Otvorio je oci, udahnuo duboko.
"Ne, moje vreme nije proslo.", govorio je u sebi. "Moje vreme je sad. Ovo su moje zlatne godine. Ovo je moj trenutak, onaj kada se necu predati, onaj kad treba da se pokazem u punom sjaju. Onaj zavrsni ispit zrelosti, trenutak kad cu shtaviti da li sam zaista toliko jak koliko smatram da jesam ili cu ostati samo jos jedan broj, prosek... Ajde, Leon, mozes ti to."
Bodrio je sam sebe.
Osetio je vibraciju telefona. Izvadio je iz dzepa.
"Kapela. Pozuri."
Nije mu bilo jasno sta se dogadja, zasto mora da ide do kapele, ali je odlucio da poslusa Filipa. Ostavio je kabanicu kod spomenika, poneo je samo noz i trcecim korakom se uputio ka kapeli.
Kada je stigao tamo, video je kako se vrata zatvaraju. Pre nego sto je uspeo da ih zaustavi, osoba sa druge strane ih je zatvorila. 
"Leon!"
Okrenuo se i video Filipa kako trci ka njemu.
"Teodosije je oteo Nadju. Mislim da hoce da je ubije."
Leonu se smracilo pred ocima.
"Matori gad... Unutra su?"
"Da. Uneo ju je unutra. Mislim da je jos uvek bez svesti."
Duboko je uzdahnuo. 
"Dobro. Popecu se gore, probacu da udjem kroz onaj prozor gore. Ima ispred mala terasica, probacu da skocim na nju. Ti probaj da obijes bravu, ako ne uspes, i ti udji odozgo. Idemo na prepad. Nece se izvuci sa ovime."
"Znam da nece... Kako mislis da se penjes?"
"Pa... Vidim da jedna grana ide skoro do prozora."
Filip pogleda. Grana nije odavala preteranu sigurnost.
"Dobro... necu da te odgovaram. Cuvaj se."
Pre nego sto mu je otac zavrsio recenicu, Leon je poceo da se penje uz drvo. U tri poteza, nasao se u krosnji. Poceo je polako da puzi uz drvo. Filip nije mogao da gleda. Nije zeleo. Dosao je do vrata. Gledao je oko sebe, trazio je nesto cime ce moci da ih otvori. Pala mu je ideja na pamet.
"Kako se ranije nisam setio?", pomisli i otrca ka kolima.
Leon se popeo uz drvo. Pogledao je kroz prozor. Nazirao se Teodosijev lik. Pokusao je da nadje i Nadju. Gledao je, trazio, i taman kad se spremao da odustane, video ju je kako sedi naslonjena na vrata. Drzala je glavu medju nogama.
Odlucio je da uskoci. Uspravio se na grani. Osecao je kako pocinje da se savija. Opustio je misice, pogledao u terasicu, pokusao je da oceni razdaljinu. Ponovo se skupio. Grana se savijala sve vise. Zatvorio je oci i odrazio se.
Let je delovao kao citava vecnost. Docekao se na noge, uz blagi udar u staklo. Znao je da ga je Teodosije cuo. Morao je odreagovati sto pre. Nije cekao, vec je nogom razbio staklo i uskocio. Na trenutak je stao i pogledao u Teodosija. Starac je bio miran. 
"Znao sam da ces doci. Cekao sam te."
"Ako si znao da cu doci, zasto si uradio ovo? Mislio sam da smo tu iz istog razloga i da smo na istoj strani. Nisam ocekovao da ti izdas."
"Ne lazi sebe, Leone. Znam te, previse si inteligentan. Mogao si predpostaviti da cu opste dobro staviti ispred licnog. Kao sto sam uvek i radio."
"Koje opste dobro, starce? Kako opste dobro moze biti smrt nevine devojke?"
"Lepo, Leon! Znas i sam da postoje odredjena pravila koja moraju biti ispostovana! Moraju! Nema bega! Proklinjem dan kad ste spasili Davida. Da niste, do ovoga ne bi ni doslo! Ja bih vodio miran, svestenicki zivot i prijavljivao nepravilnosti, demoni bi bili demoni, David bi bio mrtav, a tebe i tvog oca ne bih nikada upoznao. Samo neprlike ste mi doneli."
"David jeste mrtav, starce. On vise nije prepreka. Niti ovde vise postoje problemi, mislis da oni postuju sva pravila?! Ovo su sitnice, starce, sitnice na koje niko normalan ne obraca paznju."
"Ti to hoces da kazes da sam lud, Leone?"
"Da, Teodosije, hocu da kazem da si lud. Mogao si nas pustiti da zavrsimo ovo veceras bez problema."
"Ali, oni..."
"Koji oni, matora drtino?! Koji oni, prokletnice?! Da li vidis da si ti ovde jedini koji pravi problem?! Oni su se sklonili zato sto me postuju, zato sto je David bio jedini koji je mogao da mi se suprotstavi."
"Ne, Leon, oni dobro znaju sta radim! Oni ce znati ovo da cene. Devojka mora umreti."
"Starce, mislis da cu te pustiti da to uradis? Gresis. Do sad sam bio na tvojoj strani. Sad imas mnogo tezi zadatak."
"Leon, znam to. Znam koliko vredis. Upravo zato sam sve ovo i smislio unapred. "
Starac rastvori mantiju.
"Bomba... Znas, ocekivao sam nesto malo originalnije od tebe, Teodosije. Lepo, razneces nas sve, i, sta onda? Razumes da i ti umires?"
"Da, znam. Ali, za razliku od tebe, ja umirem ciste savesti i idem u raj. Ti ces u pakao. Jedan pogresan potez, i svi smo mrtvi. Dovoljno je da pritisnem dugme na prekidacu. Pusti me da je ubijem, Leon, i ti i ja nastavljamo da zivimo."
"Dobro znas da to nije opcija."
"Onda cemo svi umreti."
"Neka bude tako."
Leon ga je gledao u oci. Nisu progovarali ni jedan ni drugi. Nadja je jos uvek bila bez svesti.
Tisinu je odjednom poremetio zvuk poznate pesme.
Teodosije u panici poce da se okrece oko sebe.
"Yea,h you can cry all you like but it won't change my mind, I gotta get away get you outta my life...
 You got me runnin' wild and free... 
"Airborune, starce. Running wild. Mislio si da sam sam?"
"Prokleti sektasi!"
Teodosijeve reci prekinu zvuk motora i kidanja vrata koja bucno padose na zemlju.
Leon je iskoristio Teodosijevu zbunjenost i gurnuo ga. Krajem oka je primetio Udovicu. Bacio se ka njoj, dohvatio je, u trku napipao municiju u dzepu. Izvadio je jedan "metak" oblika klikera od metala, okrenuo se ka Teodosiju i nategao. 
"Vodi je napolje, Filipe, sta cekas?! I bezite odavde!", vikao je Leon.
Filip je utrcao unutra, uhvatio Nadju ispod ruku i izvukao je napolje. Leon je primetio da je odreagovala na to. 
"Dobro je", laknulo mu je, "dolazi sebi..."
"Stani! Leon, ne mrdaj! Ako mrdnes, aktiviracu bombu!"
Pogledao je u Teodosija.
"Da li si ti svestan, kretenu tvrdoglavi, sta su uradio? Da li si svestan da je ravnoteza poremecena? Da li si svestan da cu goreti u paklu?!"
"Starce..."
Teodosije ga je pogledao. 
"Ovo prestaje. Danas i ovde. Nema vise. Reci mi kako da deaktiviram bombu, nema potrebe za daljim zrtvama. Previse smrti je ovde upleteno. Nisu potrebne i nase.
"Ako budem umirao, povuci cu i tebe za sobom, Leon. Nadam se da si se pozdravio sa ocem. i sa prokletom devojkom."
Kada je zavrsio recenicu, pritisnuo je okidac.
"Ponavljam, Leon. Dovoljno je da pustim dugme, i mrtvi smo."
Leon je bacio pogled, video je da su Filip i Nadja na sigurnom. Pomerio se nekoliko koraka unazad.
Nategao je pracku. Levom rukom drzao je drsku.
"U tom slucaju, moram da ti pozelim srecan put. I nadam se da ce ti biti udobna voznja sa mnom."
"Gde, momce?"
"Pa kako gde, starce... tamo gde nema ogranicenja u brzini... nema "Stop" znakova... tamo gde te cekaju prijatelji."
"O cemu pricas, Leon? Kakva brzina?"
Pogledao je jos jednom. Nadja je bila budna. Pogledao je Filipa. Razumeo ga je. 
Filip je uhvatio Nadju i odvukao je do prvog spomenika.
"Volim te, mala. Najvise na svetu. Uvek i zauvek.", rekao je Leon u sebi.
"Dobrodosao, starce.", rekao je Leon. Na licu mu se pojavio djavolski osmeh.
Teodosije je shvatio sta sledi.
"Dobrodosao..." rece Leon i pusti nategnutu gumu od pracke...
"... na autoput za pakao."
Odjeknula je eksplozija.